4 – Jezik filma #FilmLiteracy

Profesionalnci uključeni u snimanje filmova daju svoj doprinos iz različitih područja kojima se bave i stvaraju specifičan jezik: jezik filma. Taj jezik posuđuje elemente iz drugih umjetnosti, kao što su književnost, slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, glazba i kazalište, ali ipak radi se o zasebnom jeziku s vlastitim pravilima.

Kako ističe američki redatelj Martin Scorsese, postoji najmanje šest elemenata koji čine ovaj jezik: riječi, pokret, svjetlo, zvuk, vrijeme i oko gledatelja.

(Scenarij)

Riječi imaju veze s pričom i dijalogom, to jest sa scenarijem. Postoji gotovo onoliko priča koliko i filmova. Ono što obično imaju zajedničko jest da u većini njih možemo pronaći jedan ili više likova koji nešto žele postići, nailaze na zapreku, a zatim traže način kako bi je prevladali. Ova se priča često kazuje u tri dijela, poznata i kao tri čina: prvi (uvod), gdje se upoznajemo s likovima i pričom; drugi (zaplet), gdje se priča razvija, likovi rastu i nailaze na nove prepreke; i treći (rasplet), gdje se radnja privodi kraju, bilo sretnom ili nesretnom.

Osim priče, većina scenarija ima i dijalog. Dijalog je osnovni element i u književnosti, ali dok u knjigama autori mogu opisati što god žele (od djelovanja do misli), u filmovima (osim ako se ne koristi glas pripovjedača) scenaristi moraju pronaći način da prikažu dobar dio tih informacija preko postupaka likova, a ne samo riječima. To je razlog zašto većina stručnjaka za scenarije ustraje na zlatnom pravilu za filmsko pisanje: prikaži, ne pričaj.

Nepoštivanje tog načela naziva se forsirano otkrivanje i velik je problem u mnogim filmovima. Primjeri su negativčev govor, u kojem “loš momak” koji se sprema ubiti protagonista filma počinje navoditi razloge zašto to čini ili pak situacija kada na početku filma dva lika koriste riječ “brate” ili “sestro” u obraćanju jedno drugome. Ti likovi ne razgovaraju na prirodan i vjerodostojan način. Oni govore to što govore kako bi gledatelji dobili informacije koje im trebaju da bi slijedili priču. Dobar scenarist ili redatelj ne treba takve dijaloge da bi prenio te informacije. Navest ćemo jednostavan primjer: na početku filma jedan lik nazove drugoga telefonom i kaže: “Ja sam”, na što se ovaj nasmiješi. U ovom slučaju nema potrebe za spominjanjem njihovih imena. Scenarist na taj način izbjegava da razgovor likova zvuči neprirodno i u isto vrijeme daje gledateljima do znanja da se ta dva lika međusobno dobro poznaju.

(Pokret i svjetlo)

Osim riječi, film također treba pokret, svjetlo, zvuk, vrijeme i oko gledatelja.

Pokret nalazimo kod glumaca i kamere. Gluma je ključni element i u kazalištu, ali filmska je gluma ipak drukčija. Filmski glumci imaju više mogućnosti da pogode pravu izvedbu jer se ista scena može snimiti više puta. Film, uz to, može kadrom izbliza, kakav u kazalištu ne postoji, prikazati svaku nijansu geste na glumčevu licu, tako da filmu doista i treba posvetiti više pozornosti.

Pokret i svjetlo ključni su i za kameru. David Bordwell, jedan od najpoznatijih filmskih stručnjaka, objašnjava kako modernu kinematografiju karakterizira upravo korištenje kamera koje su stalno u pokretu, čak i kod razmjerno mirnih scena. Svjetlo se može upotrijebiti na različite načine, primjerice za stvaranje raspoloženja. Dobar primjer je korištenje sjena i tame, karakteristično za ekspresionističke njemačke filmove iz 20-ih godina prošlog stoljeća ili u posljednje vrijeme u mnogim filmovima Tima Burtona.

(Zvuk i vrijeme)

Zvuk je ključan element filma i može nam dati informaciju o mjestu scene, omogućiti razvoj radnje, reći nam nešto o likovima u priči ili pojačati raspoloženje. Ako zvuk proizlazi iz priče filma (dijalog, lupanje vratima, koraci) nazivamo ga dijegetskim zvukom. Ako je riječ o zvuku izvan same priče, npr. filmskoj glazbi, onda ga nazivamo nedijegetskim zvukom.

I naposljetku, element od kojega se filmovi sastoje jest vrijeme. Kako je ruski redatelj Andrej Tarkovski jednom rekao, snimanje filmova je poput kiparstva u vremenu. To se postiže montažom, vještinom kombiniranja različitih snimki u sekvencije koje filmaši koriste za komprimiranje vremena i pričanje priča koje traju dulje od trajanja samog filma. Zahvaljujući montaži, elementu koji možda definira i sam film kao takav, filmovi mogu prikazati nekoliko dana u životu mnogih likova (Sudar), mnogo godina u životu jednog lika (Građanin Kane) ili čak 3000 godina u životima mnogih bića (Gospodar prstenova).

Doista, filmaši često moraju kreativno razmišljati o tome kako prikazati protok vremena na ekranu. Neki od tradicionalnih načina tako su prikazivanje stranica kalendara ili slika četiriju godišnjih doba. Drugi su odvažniji, kao Stanley Kubrick u 2001: Odiseja u svemiru, gdje se kost koju prapovijesni majmun baca u zrak u sljedećem kadru oblikom podudara sa satelitom koji pluta svemirom noseći nuklearno oružje. Dvije vrste oružja, odvojene 4 milijuna godina, spojene su snagom filma.

Što se tiče konačnog elementa koji spominje Scorsese, oka gledatelja, on se odnosi na ono što mi kao gledatelji pridonosimo filmu između svih tih rezova. Kad nas Kubrick u jednoj sekundi odvede 4 milijuna godina u budućnost spajanjem dvaju slika, što pomislimo? Kako to utječe na našu percepciju filma? Za mnoge stručnjake film nije gotov dok ga mi ne pogledamo jer mu baš mi dajemo konačan smisao, svoje tumačenje pod utjecajem osobnog iskustva. Kako je slavni francuski redatelj Jean Luc Goddard jednom objasnio, film nije u kameri ili na ekranu. On je u prostoru između, tamo gdje smo mi, gledatelji.

Drugim riječima, filmove ne gledamo kakvi oni jesu, nego filmove gledamo onako kakvi mi jesmo.

Produkcijski partner: University of Roehampton http://www.roehampton.ac.uk/home/
Glasovni talenti: Gordana Kovačić, Ivan Kojundžić
Glazba: Bensound – Brazilsamba (Composed and performed by Bensound http://www.bensound.com)