1.1 – Gledanje filma: gdje i kako gledamo filmove #FilmLiteracy

U ovoj ćemo nastavnoj cjelini razmotriti kako se gledaju filmovi i gdje, te kako se to mijenjalo tijekom godina.

Da bismo razgovarali o mjestima na kojima se prikazuju filmovi treba napraviti pregled povijesti filma kao oblika javne zabave. To nas vodi u gradić Orange u državi New Jerseyu, gdje je još 1888. g. američki pronalazač Thomas Edison zamislio kinetoskop, stroj koji bi u kutiji vrtio slike preko izvora svjetla i tako davao privid kretanja. Izum je bio zamišljen samo za individualne projekcije. Kinetoskop je bio konstruiran tako da je film mogla gledati samo jedna osoba, i to kroz rupicu za gledanje pri vrhu stroja.

Kad je Edison 1893. g. u Brooklynu organizirao prvo javno predstavljanje svojega kinetoskopa postalo je očito da je izum, iako funkcionalan, neprikladan zbog ograničene vidljivosti i premalen. Kino je trebalo biti veće.

A postalo je javno i veće u Parizu, zahvaljujući braći Lumière koji su dvije godine kasnije, 1895., izumili cinématographe, stroj koji je mogao projicirati sliku na zaslon i koji je, za razliku od Edisonova kinetoskopa, moglo odjedanput gledati mnoštvo ljudi. Kino je napokon postalo javna stvar.

Ni braća Lumière, ni Edison, a ni drugi izumitelji nisu mogli zamisliti koliko će popularnom kinematografija zapravo postati. Zapravo,  u početku ona se smatrala sporednom zabavom za radničku klasu koja je odlazila u projekcijske dvorane zvane nickelodeoni (od nickel, novčić od 5 centi) gledati kratke filmove od 5 do 15 minuta koje su smatrali nekom vrstom opsjene.

Do 1913. g. takve su dvorane već bile premalene da bi primile sve koji su htjeli gledati filmove, pa je bilo nužno izgraditi veća kina koja će moći prikazivati nove dugometražne filmove.

U prvom desetljeću 20. stoljeća postojao je još jedan tip kino dvorana, tzv. Haleov krug oko svijeta, koje su izgledale kao željeznički vagoni.

Od samih početaka filma, a osobito 1896. kad su braća Lumière šokirala publiku u Francuskoj prikazujući na ekranu vlak koji je išao ravno na njih, kinematografija je njegovala snažnu fascinaciju  željeznicom. Možda je ta fascinacija počela čak i prije izuma filma, jer putnici u vlakovima na neki su način bili izloženi kinematografskom iskustvu godinama prije pojave same kinematografije. Kad su izmišljene prve kamere, kamermani su počeli vezivati svoje uređaje i sebe same za prednji odbojnik lokomotive u vožnji, prikazujući putovanje iz perspektive vlaka i snimajući tračnice koje se približavaju, okolne pejzaže i prolazak kroz tunele. Takve su scene nazivane fantomskim vožnjama jer se iz ove pozicije film doimao kao gonjen nekom nevidljivom silom. To je bio posve nov i dinamičan spektakl i ta su nova kina, Haleovi putovi oko svijeta, podignula realizam fantomskih vožnji na novu razinu: klupe na kojima je publika sjedila tresle su se, a slika je bila popraćena zvukom šištanja pare i zviždukom lokomotive.

Od tih ranih dana kinematografije razvoj projekcijskih dvorana uvijek je bio povezan s tehnološkim napretkom. Nijemi su se filmovi uglavnom snimali za prikazivanje u javnim kinima, a isto je vrijedilo i za zvučne filmove, od prvog takvog, snimljenog 1927., po imenu Pjevač džeza, do tisuća drugih snimljenih tijekom 30-ih, 40-ih i 50-ih.

Televizija je 60-ih godina donijela filmove u dnevni boravak i omogućila njihovo gledanje u krugu obitelji, što je značilo da publika više nije morala ići u kino, iako je izbor bio ograničen na TV ponudu. Ovaj je problem donekle riješen u 70-im godinama pojavom VHS vrpci i u 90-ima pojavom DVD-a koji su gledateljima dali veću mogućnost odabira.

Danas je izbor mjesta prikazivanja filmova i uređaja golem i nastavlja rasti: filmove možete gledati na festivalima, u kinima, kazalištima, muzejima, barovima, u školama, zrakoplovima, kod kuće, na TV prijemnicima, računalima, tabletima, mobilnim telefonima. Taj je izbor posljednjih godina još povećan pojavom televizijskih kanala koji se plaćaju ili platformi pomoću kojih možemo gledati filmove na zahtjev, što nam dopušta odabir i gledanje filmova i programa u vrijeme koje nama odgovara, umjesto da filmove gledamo u točno unaprijed određeno vrijeme.

Jedna od posljedica ovolikog izbora, u smislu sadržaja i tehnologije, jest promjena stajališta i ponašanja gledatelja prema samom gledanju filmova. Ta je promjena u velikoj mjeri povezana i s proširenim korištenjem interneta, gdje se brzo krećemo od jedne stranice do druge i, što je tekst dulji, manje čitamo. Istraživači su otkrili da se naša sposobnost koncentracije smanjuje kako idemo u smjeru posve digitalnog društva, zbog čega nas ponekad zovu i nestrpljivom generacijom ili digitalnim zlatnim ribicama. Učinak tog fenomena na gledanje filmova jest taj da su se mlađe generacije naviknule gledati serije ili kratke video klipove na internetu, pa im je ponekad gledanje duljih filmova napor.

Produkcijski partner: University of Roehampton http://www.roehampton.ac.uk/home/
Glasovni talenti: Gordana Kovačić, Ivan Kojundžić
Glazba: Bensound – Brazilsamba (Composed and performed by Bensound http://www.bensound.com)