1.2 – Gledanje filmova: potpuna ili djelomična sinkronizacija i podnapisi (titlovi) #FilmLiteracy

(Od međutitlova do višejezičnih verzija)

Još jedan važan aspekt gledanja filmova jest jezik. Kako gledati filmove snimljene na jeziku različitom od našega? Ponovno se moramo vratiti na početak filmske povijesti, kako bismo shvatili što sve danas imamo na raspolaganju.

Kad su se nijemi filmovi pojavili i postali popularni, mnogi su mislili da su ljudska bića napokon,  prvi put u povijesti, stvorila univerzalni jezik, jezik koji svatko može razumjeti. Najpoznatiji lik Charlesa Chaplina, Skitnica, u jednom je trenutku u 20-ima smatran najikoničnijom i najprepoznatljivijom slikom na svijetu, a gledatelji u raznim zemljama nisu ga smatrali britanskim ili američkim likom nego svojim vlastitim. Naposljetku, nije govorio nikakvim jezikom.

Ali ta tvrdnja nije posve točna. Većina ljudi misli da je prevođenje filmova počelo kad se 1927. g. pojavio zvuk, ali i nijemi su se filmovi služili različitim jezicima. Još su 1901. nijemi filmovi počeli koristiti međutitlove, kartice s tiskanim tekstom, prikazivane između scena koje su sadržavale dijalog ili opise. Kad su se filmovi prikazivali stranoj publici, ti su se međutitlovi zamjenjivali karticama na jeziku gledatelja.

Kad se pojavio zvuk filmaši i producenti morali su pronaći drukčije rješenje za prevođenje filmova. Prvo koje su smislili bilo je veoma iznenađujuće: snimali su filmove više puta, svaki put na drugom jeziku, ponekad s istim redateljem i glumcima, a ponekad i s drugim glumcima. Takvi su filmovi zvani višejezične verzije. U Parizu je, primjerice, 1930. g. studio Joinville koji je utemeljio Paramount snimao 24 sata na dan višestruke verzije istih filmova, čak i na 12 različitih jezika,.

Naravno, to je bilo jako skupo, pa su ubrzo morali smisliti alternativno rješenje za prijevod svojih filmova, bilo presnimavanjem dijaloga na drugom jeziku, bilo prevođenjem izgovorenog u vidu teksta pri dnu ekrana. Tako su rođeni sinkronizacija i podnapisi.

(Sinkronizacija)

Kod sinkronizacije se glasovi filmskih likova zamjenjuju glasovima na drugom jeziku, koji prate pomicanje usana glumaca na ekranu. Prijevod izrađuju prevoditelji, a izgovaraju ga glumci sinkronizatori, koji rade u studiju prema uputama redatelja za sinkronizaciju.

Prevoditelji moraju voditi brigu da prijevod duljinom odgovara originalu kako bi vjerno pratio pomicanje usana glumaca na ekranu. Kod krupnih planova, gdje se na ekranu vidi samo glumčevo lice, taj je zadatak puno teži. Prevoditelji tada trebaju voditi računa o tome da kad pri izgovoru glumac zatvori usne (što se događa kod glasova p, t, m, v i f) u prijevodu koriste neke od istih glasova kako bi uvjerljivo pratili pokrete glumčevih usana. Tako, na primjer, imamo li u krupnom planu glumčevo lice koje na engleskom jeziku izgovara „Good bye“, španjolska riječ „Adios“ bila bi ispravan prijevod u smislu značenja. No, ne bi se slagala s glumčevim usnama koje se zatvaraju dok izgovaraju riječ „bye“, dok s riječju „adios“ to nije slučaj. U ovom bi slučaju možda bolja opcija bila „Nos vemos“ („Vidimo se kasnije“).

Sinkronizacija je najčešći način prevođenja filmova u Španjolskoj, Francuskoj, Italiji i Njemačkoj, a koristi se i diljem svijeta za prijevod animacija i crtanih filmova.

(Podnapisi)

U mnogim drugim zemljama, poput Portugala, UK, Švedske, Norveške, Danske i drugih, strani se filmovi obično prevode podnapisima. Gledatelji u ovim zemljama mogu čuti originalne glasove glumaca, a riječi se normalno prevode pri dnu ekrana. Gledatelji koji razumiju izvorni jezik filma često se bune da prijevod pri dnu ekrana nije uvijek točan prijevod onoga što čuju. To je istina, ali moramo imati na umu da izrađivači podnapisa moraju poštovati određena pravila i da ne bi smjeli koristiti više od dvije riječi u sekundi. U protivnom, većina gledatelja ima poteškoća s istodobnim čitanjem podnapisa i gledanjem slike.

(Djelomična sinkronizacija)

I naposljetku, u nekim drugim zemljama, kao što je Poljska, jedna osoba izgovara prijevod dok se originalni glasovi glumaca i dalje mogu čuti u pozadini. Problem s ovom vrstom prijevoda jest u tome što isti glas izgovara dijaloge svih glumaca i što taj glas nema velik raspon emocija, tako da se djelomice gubi na intenzitetu filma.

Produkcijski partner: University of Roehampton http://www.roehampton.ac.uk/home/
Glasovni talenti: Gordana Kovačić, Ivan Kojundžić
Glazba: Bensound – Brazilsamba (Composed and performed by Bensound http://www.bensound.com)