7.1 – Filmski žanrovi #FilmLiteracy

Filmski žanrovi usko su povezani i izvedeni iz književnih žanrova koji su kodificirani tisućljećima. U osnovi, teorija književnih žanrova nije se znatno mijenjala još od Aristotelove podjele na tragediju i komediju. Tri stoljeća kasnije, Horacije se ponovno posvetio tom pitanju, ali dok je Aristotelu uzor bila priroda koju je umjetnost mogla samo oponašati,  za Horacija je temelj bio književni model. Komedija i tragedija, kod Shakespearea često pomiješani, spojeni su krajem osamnaestog stoljeća u novi žanr koji je doveo do onovremene melodrame i naposljetku do istoimenog filmskog žanra. Filmovi su gotovo od samoga početka klasificirani prema žanru. U ranim fazama žanrovi su nedvojbeno proistjecali iz književnosti i kazališta, ali i strip koji se pojavio 1894. godine, samo godinu dana prije izuma kinematografije, također je odigrao važnu ulogu.

Koje su karakteristike filmskog žanra? Prije svega,određeno ponavljanje obrazaca, što znači uniformnost vrsta priče tj. tematike, ali često i tipova scene, radnje, vizualnih rješenja, okruženja, pa čak i likova. Značajan fenomen slavnih glumaca važan je u tom razvoju jer mnoge su zvijezde usko povezane s određenim žanrovima: svi komičari, na primjer, ali i pjevači i plesači koji ne bi mogli uspjeti u filmovima da nije mjuzikla. U svakom slučaju, zvijezda u filmu podrazumijeva određenu razinu ispunjenja očekivanja publike, a to je u još većoj mjeri vrijedilo u doba tzv. „sustava zvijezda“ (sustav s početka 20. st. kojim su studiji ciljano promovirali nove glumce). Moć gledatelja, što se tiče opstanka žanrova, bila je gotovo jednako važna kao i moć filmske industrije, to jest produkcijske strane. Ako žanr publika nije prepoznala i prihvatila, on prestaje postojati. Čak i izvrsne kritike i komercijalni uspjeh novog, ali netipičnog rada nisu bili dovoljni da bi se osigurao ponovljeni uspjeh.

Pokretačka snaga onoga što bi se moglo nazvati holivudskim zlatnim dobom koje je trajalo tri desetljeća, od pojave zvučnih filmova s Pjevačem džeza1927. g. do kraja pedesetih godina kada je utjecaj televizije postao naizbježan, može se opisati kao klasični holivudski stil utemeljen na žanrovskom sustavu. Žanrovski sustav u Hollywoodu stvoren je u sklopu sustava filmskih studija i temelji se na strogoj podjeli rada i tzv. „kontinuitetskim scenarijima“ kojima je moć redatelja ograničena, a on spriječen da se upušta u iznenadne uzlete kreativne mašte, koji bi možda rezultirali remek-djelima, ali bi bili pogubni za produkciju. U kontinuitetskom scenariju sve je bilo propisano: dijalog, akcija,  često i oblik individualnog kadra, primjerice kadar izbliza, kadar sobe izdaleka, kadar/protukadar. Scenaristi su u potrazi za idejama, šalama ili pričama radili sami ili u skupini. Scenarij je stoga često rezultat prave kreativne radionice, doprinos cijelog kolektiva. Kad je bio završen, scenarij se dodjeljivao redatelju koji je prema njemu gotovo bez ikakvih odstupanja morao snimati film.

Klasifikacija filmova prema žanru kojem pripadaju temeljni je aspekt kinematografije. U slučaju holivudskih filmova, ova jednostavna podjela odmah je govorila gledatelju što može očekivati s obzirom na scenografiju, stil, i u određenim granicama, čak i ideologiju. Svaki žanrovski film, bio to film noir, vestern, mjuzikl ili neki drugi žanr, rezultat je razvoja reprezentacijskih svjetova i narativnih tehnika koje odražavaju ne samo vid zabave, nego i viziju svijeta, filozofiju života , estetiku, ideologiju. Uvođenjem zvuka žanrovi postaju dominantan princip koji je postao polazište za stvaranje filma.

Sada ćemo dati brzi pregled najčešćih filmskih žanrova, njihove osnovne značajke i neke konkretne primjere filmova koji ih najbolje predstavljaju.

Predmet komedije često je integracija glavnog junaka u društvo, nakon što su prepreke koje postavljaju drugi likovi ili nepovoljni društveni uvjeti eliminirane. Čest je sretan „preokret“ u radnji povezan s neočekivanim otkrićima ili emocionalnim i sentimentalnim odnosima, što dovodi do sretnog završetka obilježenog novom i slobodnijom osobnom i društvenom situacijom. Odlikuje se brzim ritmom naracije, sofisticiranom scenografijom često smještenom u interijeru i brzim dijalogom punim humora. Komedija se može svrstati u dodatne podžanrove: komična, u kojoj su likovi stilizirani i glume ih prepoznatljivi izvođači, kao nekad u kazališnoj Commedia dell’arte (Moderna vremena, Chaplin, 1936.); slapstick, koja se temelji na udarcima, smiješnim padovima i potjerama,  a ime je dobila po štapu koji su koristili komičari (Kamerman, Keaton, 1928.); screwball, često ludo besmislena, s čudnim i nadrealnim situacijama (Susanna, Hawks, 1938.); i na kraju sofisticirana komedija, s elegantnom, profinjenom, ali očito umjetnom atmosferom (Doručak kod Tiffanyja, Edwards, 1961.). Mjuzikl također potječe iz žanra komedije i sadrži brojne pjesme, koje često uključuju prave baletne predstave i spektakularne koreografije kroz koje likovi izražavaju svoje namjere i akcije (Pjevajmo na kiši, Donen/Kelly, 1952.).

Bavi li se komedija dramatičnim temama, često vezanim za intimne osjećaje, bilo da se radi o odnosu nekog para ili sukobima unutar obitelji, žanr se mijenja i definira kao melodrama ili melo, s korijenima ne samo u književnosti, nego i u kazalištu i operi. Njezine osnovne značajke su pojednostavljivanje u korist dramatske biti, naglasak na primarnim strastima i naglašavanje izražajnog stila, dok se povijesne i egzistencijalne teme i narativne digresije drže u pozadini. Primjeri ovog žanra su Zameo ih vjetar (Fleming, 1939.), Senso (Visconti, 1954.), Zapisano na vjetru (Sirk, 1956.).

Vestern je možda izvorni žanr klasične američke kinematografije. Smješteni u nepregledna prostranstva američkog zapada (otud im i ime), vesterni govore o muškarcima i ženama koji pokušavaju pokoriti nove zemlje, starosjediocima (u nastavku „Indijancima“) koji se bore da izbjegnu napredovanje civilizacije bijelaca i razbojnicima koji se ne ustručavaju napadati banke i poštanske kočije, krasti stoku ili remetiti mir malih gradova. Ali pravi su junaci toga pograničnog svijeta usamljeni i hrabri kauboji. Prvi vestern bio je Velika pljačka vlaka (Porter, 1903.), začetnik dugog niza koji uključuje vrlo poznate filmove kao što su Poštanska kočija (Ford, 1939.) i Točno u podne(Zinnemann 1952.), pa sve do ponovnog otkrivanja žanra uz doprinos tzv.„špageti“ vesterna Sergia Leonea, počevši s filmom Za šaku dolara (1964.).

Žanr ratnog filma temelji se na uprizorenju dramatičnog sukoba s prepoznatljivim povijesnim odrednicama, u kojem rat nije ograničen samo na scenografiju nego daje i doprinos dinamici razvoja radnje i osobnosti likova, kao u Stazama slave (Kubrick, 1957.). Jezgra priče često se tiče osobito napete ratne misije ispričane iz jednostrane perspektive koja prikazuje neprijatelja kao izvor svakojakih opasnosti. Kad je ratni film usredotočen  na vođenje velike bitke ili velike povijesne događaje koji se tiču važnog sukoba, stil poprima epsku kvalitetu i akcija je usklađenija, kao u filmovima Roberta Rossellinija, Rim, otvoreni grad (1945.) i Paisa (1946.).

Detektivski film je žanr koji se zasniva na radnji koja se uključuje u neku istragu u skladu s osnovnom pričom: početno stanje ravnoteže; obrat zbog nepredviđenog događaja (ubojstvo, krađa nekog predmeta, nestanak neke osobe); dodjela slučaja nekoj osobi da ga riješi(obično glavnom liku) koji počinje istragu;vođenje istrage;rješenje slučaja, što se pak poklapa s obnovom početne ravnoteže. U žanru postoje različite pripovjedne nijanse. Misterija, nasljednik dobrog dijela književnosti devetnaestog stoljeća i kriminalističkog romana, s detektivima koji su zaduženi za trijumf razuma i logičnog zaključivanja, te uvijek uključuje rješavanje slučaja (Deset malih Indijanaca, Clair, 1945.).Film noir ili „tvrdo kuhani“ film sadrži više realizma i vjerodostojnosti, iscrpniji opis društvenog konteksta i veću psihološku dubinu likova, počevši s problemima s kojima se suočava detektiv (Duboki san, Hawks, 1946.). Ako glavni likovi nisu detektivi nego „loši momci“, film se smatra gangsterskim filmom i uključuje brojne akcijske scene i pucnjavu, ali ne izostaje ni istraživanje osobnosti likova i njihove društvene i kulturne pozadine (Lice s ožiljkom, Hawks, 1932.).Radnja filma neizvjesnosti, s druge strane, temelji se na uroti ili intrigi, često povezanim sa špijuniranjem više ili manje zlih tajnih službi od kojih žrtva pokušava pobjeći (Sjever-sjeverozapad, Hitchcock, 1959.). Ako se ozračje neizvjesnosti temelji u većoj mjeri na psihološkim aspektima, osobnom strahu, a ponekad i na nasilnim preokretima, često u uznemirujućem okruženju, film se opisuje kao triler: primjeri za to su Psiho (Hitchcock, 1960.) ili Kad jaganjci utihnu (Demme, 1991.).

Film strave i užasa također se poigrava nijansama neizvjesnosti i misterija, ali glavni cilj nije u tolikoj mjeri rješavanje nekog slučaja koliko izazivanje straha i užasa u gledatelja. Koriste se nadnaravne, bizarne i tajanstvene pojave koje izazivaju vizualne i slušne senzacije, uključujući specijalne efekte i uznemirujuću glazbu. Priče se događaju u zlokobnim okružjima, kao što su dvorci, napuštene kuće, groblja i šume, unutar tajnovitih i neobičnih situacija u kojima se često pojavljuju duhovi, čudovišta, vještice, demoni, odbojna bića ili misteriozna ili nevjerojatna bića: vukodlaci, vampiri, izvanzemaljci, zombiji i monstruozna stvorenja iz nepoznatih svjetova. Primjeri uključuju različite verzije filmova Drakula (Browning, 1932. i Coppola, 1992.), Noć živih mrtvaca (Romero, 1968.), Egzorcist (Friedkin, 1973.) i Strava u ulici brijestova  (Craven, 1984.).

Stvaranje imaginarnih svjetova temelj je još dvaju žanrova koji imaju specifične značajke: fantasyja i znanstvene fantastike.

Fantasy film prepušta glavne likove na milost i nemilost nepoznatim silama, poput magije i čarobnjaštva, sudbine i božanske providnosti, a samo će odabrani uspjeti preokrenuti situaciju i prevladati sve poteškoće uz pomoć vlastite snage i odlučnosti. Te osobine očite su prije svega u pričama koje su povezane sa svijetom stvorenim po uzoru na srednjovjekovne nordijske sage u kojima su glavni likovi pustolovi i junakinje, vilenjaci i orci, kraljevi i čarobnjaci, kao u Gospodaru prstenova (Jackson, 2001.-2003.). Drugi su fantasy filmovi pak napravljeni više po uzoru na svijet tradicionalnih bajki, kao u slučaju raznih verzija Harryja Pottera (Columbus, Cuaron, Newell, Yates 2001. – 2011.).

Znanstvena fantastika, s druge strane, temelji se na maštovitim predviđanjima znanstvenog razvoja. Ona donosi imaginarne priče koje do krajnosti dovode različite verzije stvarnosti, ali su prikazane na uvjerljiv način i s događajima koji uvijek slijede radnju koja je tehnički i znanstveno suvisla i moguća. Priče mogu prikazivati buduće svjetove koji iz naše perspektive mogu biti ugodni i neugodni, tako da često postoji i distopijska vizija koja pobija utopiju ljudskog napretka (Fahrenheit 451, Truffaut 1966.); to mogu biti svemirske avanture i galaktička osvajanja, što ponekad može uključivati i egzistencijalna promišljanja (2001: Odiseja u svemiru, Kubrick, 1968.); u drugim slučajevima oni mogu kombinirati sagu i akcijski film (Ratovi zvijezda, Lucas, 1977.); drugi, pak, mogu uključivati susrete ili bitke s izvanzemaljcima ili robotima, kao što se na različite načine događa u Zabranjenom planetu (McLeod Wilcox, 1956.), Bliskim susretima treće vrste (Spielberg, 1977.),Danu neovisnosti (Emmericha, 1996.) i Matrixu (Wachovski, 1999.). Ono što je na stilskoj razini zajedničko filmovima znanstvene fantastike jest kontinuirana upotreba spektakularnih specijalnih efekata i bogatstvo scenografije velike vizualne raskoši.

Produkcijski partner: Aiace Torino http://www.aiacetorino.it/
Glasovni talenti: Gordana Kovačić, Ivan Kojundžić
Glazba: Bensound – Brazilsamba (Composed and performed by Bensound http://www.bensound.com)